U jednoj od foto reportaža predstavili smo pješačku turu Virpazar – Rijeka Crnojevića. U ovom putopisu vodimo vas u obrnutom smjeru od Rijeke Crnojevića do Virpazara, ali ne kopnenim nego vodenim putem. Ove relacije svakako treba preći više puta i kopnom i vodom, jer je to jedini način da se sagleda sva ljepota Skadarskog jezera i priobalnog dijela.
Istorija je nešto što je jako prisutno na prostorima Skadarskog jezera. U ovom putopisu namjerno ćemo zaobići taj dio priče i ostaviti ga za neku drugu priliku. Želimo da vas putem fotografija prepustimo darovima prirode. Priroda je na ovim prostorima, kako bi narod rekao, izuzetno darežljiva. Namjera nam je i da prikažemo neke fotografije koje se baš ne uklapaju u ambijent koji je priroda podarila. Nije nam cilj da bilo koga prozivamo, nego da iz najbolje namjere ukažemo na neke nedostatke koji se malo većim angažovanjem države i pojedinaca mogu otkloniti i zaista postići da ovo kompletno područje bude u pravom smislu riječi Nacionalni park.
Sa magistralnog puta Cetinje – Podgorica skrenuli smo starim putem ka Rijeci Crnojevića. Nedugo nakon skretanja, između planinskih vrhova uočava se krajičak Skadarskog jezera.
Nakon osam kilometara vožnje sa magistralnog puta dolazimo u Rijeku Crnojevića.
Imali smo sat vremena do polaska broda, pa smo požurili da ispitamo varošicu i objektivom zabilježimo promjene od prethodnog ne baš skorog dolaska u Rijeku Crnojevića. Prolazimo varošicom i na jednoj strani veličanstvena ljepota prirode, kojoj se morate diviti i u kojoj morate uživati bez obzira jeste li tu prvi ili ne znam koji put. Sa druge strane veliki broj oronulih objekata sklonih rušenju, koji uveliko umanjuju doživljaj koji priroda pruža.
Zaista treba naći načina da se ovi objekti renoviraju i privedu namjeni uz strogo poštovanje tradicionalne arhitekture ovog podneblja. Za svaku pohvalu su aktivnosti ljudi iz Udruženja za revitalizaciju Rijeke Crnojevića, koji su sredili priobalni dio. Mada, bilo je i primjedbi, da nije ispoštovana upotreba prirodnog materijala od koga je nekad bila napravljena česma kraljice Milene, uz opasku da vjerovatno u Crnoj Gori nema dovoljno kamena.
Bez obzira na nedostatke kojih očigledno ima, svako ko posjeti Rijeku Crnojevića neće požaliti što je odvojio malo vremena i pobjegao od svakodnevice. Ovdje možete istinski da se opustite, da živite sa prirodom, da uživate u njoj, da čujete tišinu.
Neke od starih građevina kao što je vitki kameni most skladno se uklapaju u prirodni ambijent, pa predstavljaju inspiraciju kako za umjetnike sa slikarskom paletom, tako i za sve brojnije posjetioce sa foto aparatima.
Rijeka Crnojevića se nalazi na veoma maloj nadmorskoj visini, na obodu Skadarskog jezera, sa veoma blagom klimom. To se lako može zaključiti po biljnim vrstama koje ovdje uspijevaju kao što su smokva i nar, koji se upravo bio okitio svojim predivnim cvjetovima.
Ukrcavamo se na brod za Virpazar. Napuštamo Rijeku Crnojevića. Veliki broj “kadrova” u veoma kratkom vremenu. Naviru ideje “šta bi moglo, kad bi moglo” da se uradi da Rijeka povrati stari sjaj. Prisjetih se poznatog crnogorskog aforističara Veljka Rajkovića, koji potiče sa ovih prostora, koji izreče aforizam: “Nar – dar prirode, šipak – dar društva”. Da li ovaj aforizam odgovara današnjoj Rijeci Crnojevića? Kakvu bi sliku naslikao onaj umjetnik da se okrenuo na drugu stranu? Mora li da bude baš ovako? Osim prirode obavezuje li nas tu još nešto? Rekli smo, nećemo o istoriji. A moglo bi sve da izgleda kao ovaj rascvjetali nar.
Ostaje Rijeka Crnojevića za nama. Posmatramo je kroz luk kamenog mosta za koji su vezane mnoge priče. Bilo bi toga dosta da se ispriča i za Rijeku Crnojevića i za dinastije, ali o istoriji drugi put.
Nedaleko od Rijeke Crnojevica nekoliko kuća na obali jezera, skladno uklopljene u prirodni ambijent, kameni most, lokvanji, očaravajuća priroda…
Ljubazni domaćini na brodu pripremili su nam pravu dobrodošlicu kakva priliči ovim krajevima i običajima. Posluženi smo domaćim priganicama, medom i sirom. Nije ih nedostajalo tokom cijele vožnje, a domaćini su se potrudili da za ljubitelje dobre kapljice obezbijede domaću rakiju i nadaleko čuveno crmničko vino “Vranac”.
Vožnja brodom se nastavlja relativno uskim dijelom jezera koji vijuga čas na jednu čas na drugu stranu. Nakon nekih sat vremena od Rijeke Crnojevića, jezero se širi i vidik postaje veći. Uočavate staru kamenu kuću koja je srasla sa prirodom. Tu su ptice koje su već navikle na posjetioce i koje nije previše uzbunio naš prolazak. Tu su i ribari koji teško da mogu ostati bez ulova, uzimajući u obzir da je jezero izuzetno bogato ribom.
Prizori su fantastični. Prosto imamo problem na koju stranu da usmjerimo svoj pogled. Treba to na neki način sve obuhvatiti, memorisati i kasnije se sjećati svih ovih divnih prizora. Željeti i radovati se svakom novom susretu sa prirodom.
Lijevo od nas na dosta velikoj udaljenosti naziru se konture Žabljaka Crnojevića koji je imao poseban značaj u pojedinim periodima istorije Crne Gore.
Ispred nas se uočava karakteristično uzvišenje na kome se nalazi poznato ribarsko naselje Vranjina. Nekad je to bilo ostrvo, a prolaskom željezničke pruge i puta postalo je poluostrvo.
Dva sata smo se vozili kroz netaknutu prirodu i istinski uživali. Taman smo se navikli na prirodni ambijent kad odjednom…
Prolazimo ispod mosta i zalazimo u onaj, kako bi se reklo, veći dio Skadarskog jezera koji se širi ka albanskoj granici. Već se uočava Virpazar, odredište našeg putovanja. Priobalni dio Skadarskog jezera ka Virpazaru takođe je bogat biljnim i životinjskim vrstama.
Nadamo se da smo vas zainteresovali da se odlučite za jednu ovakvu turu i uživate u ljepotama Skadarskog jezera i okoline.